 Proljeće je odavno počelo, pa i završilo. Prošlo je i ljeto, i sezona vožnji je već odavno u punom tijeku. Međutim, sa pojavom lijepog vremena i sve većeg broja ljubitelja motorizirane labilne ravnoteže na cestama, na naslovnicama dnevnih tiskovina su se pojavili i učestali napisi o stradavanjima motociklista. Crni vikendi postali su
sve češći, na popularnim moto-forumima na internetu množe se obavijesti i teme o stradalim poznatima i nepoznatim motociklistima, a rasprave se zahuktavaju oko razloga i krivice za nemile događaje. Stvarno, o čemu se tu radi? Nedvojbeno je da motociklisti u našem društvu imaju mnogo problema, kojih su dijelom sami krivi, ali većim dijelom se ipak može govoriti o njima govoriti kao o žrtvama jednog kompleksnog sustava uzroka.
Loše i neodržavane prometnice, puno pijeska i šljunka na cesti sa okolnih gradilišta, slaba i neadekvatna prometna signalizacija, izražena prometna nekultura, netolerancija, bahatost i liječenje kompleksa, nepoštivanje prometnih pravila kada se uoči – ako se uopće uoči! – motociklist... Predrasude povezane sa motociklistima su već toliko ukorijenjene u glavama vozača automobila da je Peugeot napravio i reklamu u kojoj su motociklisti obrazac nečega lošega, zlog i opasnog (autogol! jer i sami proizvode skutere i mopede)... Problem je i nepostojanje institucija koje bi i praktično, a ne samo deklarativno, radile na ravnopravnosti i u interesu motociklista kao učesnika u prometu, u kojem segmentu je ona glavna - HAK - potpuno zakazao... Motociklisti su «manje vrijedni», to su «divljaci» i «motorizirana banda» ravna onoj iz ciklusa filmova o Mad Maxu; naravno, sve to je uvriježeno mišljenje samo do trenutka kada treba plaćati cestarine i osiguranje, jer kod nas su motocikli još uvijek «luksuz». Motociklisti su ipak, gledano opće karakteristike njihovog prijevoznog sredstva, velika «zlatna koka» za poreznike i ostale sakupljače nameta u Lijepoj Našoj.
Cestarine na autoputu je ista za motocikl, kao i za nekakav kombi ili dostavno vozilo sa kojim trgovački putnik ili tvrtka dostavlja robu i na tom prijevozu debelo zarađuje. Na motociklu nitko ne zarađuje svoj kruh, izuzev nekolicinu mopeda sa kutijama ručnog rada za dostave pizze ili čevapa unutar naselja ili kurirske službe, ali - oni se ne koriste auto-cestama! Preko tog, a i svih ostalih problema sa kojima se susreću motociklisti, prelazi se šutke, okreće se glava, pravi se «tošo» i čeka se da se nešto desi samo od sebe, a u međuvremenu se marljivo zbraja utržak. Lokalna uprava se ponaša maćehinski, u čemu Zagreb sa svojim starim-novim gradonačelnikom prednjači, posebice glede zabrane ulaska motocikala na Jarun, dok to istodobno mogu svi tipovi sportskih jurilica i pijanih mobitel-vozača. Taktika čišćenja ribe od repa i korištenja linije manjeg otpora - jer je lakše nešto zabraniti nego situaciju postaviti na zdrave noge - u Zagrebu doživljava i svoje vrlo istančane momente, a slična je situacija i u mnogim drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj.
Policija je tu vrlo često na izravnoj nišanskoj liniji svih kritičara, što je nerijetko opravdano, ali je puno češće samo rezultat nepoznavanja (lošeg) stanja, neekipiranosti i neopremljenosti policije, pa se kritičari love za «kozmetičke detalje». Sve to je poduprto sa smiješnim zakonskim rješenjima po kojima policija, ustvari, može učiniti jako malo, prvenstveno zbog obveze izbjegavanja bilo kakvih rizičnih radnji za vozače i same policajce, pa je nerijetka situacija da po glavi dobivaju oni koji to, u odnosu na prave prekršitelje, najmanje zaslužuju. To pak povećava broj kritičara i mrzitelja policije, i vrtimo se u osmici kao na poligonu auto-škole... Problema je puno i previše, ali polagano svi dolaze svijesti, a nama, dragi moji bikeri, predstoji odlučna akcija...
Samo je registriranim korisnicima dopuĹĄteno slati komentare.
Molimo da se prijavite ili registrirate. |
