| ...i tako, opet nekud... II dio |
| Zinger | |
|
Stranica 2 od 5 Jedan prolaznik nam je na odmorištu objasnio sa smiješkom da se radi o ekipama momaka iz Belizea, koje uz granicu u Sjedinjenim Državama kupuju stare, skršene aute pa ih onda preko cijelog Meksika šlepaju u svoju domovinu.Tamo ih popravljaju i prodaju.Valjda im se isplati! Prema savjetima prikupljenim tog jutra u motelu, mogli smo i zaobići groznu lokalnu cestu za Tampico, jer smo bili lijepo upozoreni da je u izuzetno ošem stanju. No, nije nam se putovalo ni uokolo, znatno dužim, zaobilaznim putem. Odlučili smo se ipak truckati, što nam je ubrzo prisjelo. Ceste u Meksiku mogu biti doista grozne.   Začudo,njihovo stanje u toj zemlji vjerno prate brojni prometni znakovi upozorenja i zabrana. Ipak, vozači ne trebaju strahovati od policije, koja tek pasivno i nezainteresirano promatra odvijanje gustog prometa, već od sveprisutnih “topa”. Oko podneva, izbili smo na autocestu od samo nekoliko kilometara, za koju je pak trebalo platiti cestarinu. Upravo smo po tome shvatili da Meksikanci imaju sjajan smisao za humor. Naime, ta prometnica nije bila nimalo bolja od one s koje smo na nju skrenuli, samo sto je bila mrvicu kvalitetnije asfaltirana. Ipak, rupe su i na njoj bile dovoljno velike da mogu progutati cijeli prednji kotač. No, isplatilo se platiti dva dolara, jer smo se barem malo oporavili od još gorih voznih podloga! Iako su ceste krajnje nesigurne, vrlo je razvijeno privatno osiguranje. Barem se tako čini! Na svakoj benzinskoj postaji barem je jedan tip sa sačmaricom i pištoljem, a pojedini uz to nose i mačete, zataknute za pojas. Slično je opremljeno i osoblje kućica za naplatu cestarina, koje na pojedinim, najosjetljivijim punktovima nadzire i vojska. Sto smo se više udaljavali od američke granice, krajolik je polako počeo zadobivati egzotično obličje, popraćeno sve sivijim nijansama siromaštva i stagnacije.   |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
