| ...i tako, opet nekud... |
| Zinger | |
|
Stranica 2 od 3 Ujutro, drugog dana putovanja, po znatno toplijem i ugodnijem vremenu, nastavio sam peglati dalje, prema Alabami.  Uvečer, u tipičnom južnoameričkom gradiću Meridianu, izuzetno nalik onima iz kaubojskih filmova, dočekao me Mark, amerikanizirani Južnoafrikanac, bijele puti, pasionirani ljubitelj motociklizma, jedrenja i ispijanja koktela u društvu egzotičnih, prsatih ljepotica. Nakon obilate večere, nekoliko sati proveli smo u mjesnom saloonu, uz viski i zemljovide te na koncu i za biljarskim stolom. Iako obojica umorni, nerado smo otišli na spavanje. No, sljedećeg dana čekala nas je iscrpljuća etapa putovanja do Houstona, u srcu Texasa. Stoga smo rano uzjašili naše pile. Markov BMW F650 GS, gotovo se i nije vidio pod teretom silne opreme, baš kao i moja vjerna mazgica.  Ako je dan ranije na autocesti bilo pomalo dosadno, tog prvog dana naše zajedničke vožnje bilo je mnogo dramatičnije. Na pola puta za Baton Rouge, u Louisiani, iz kontemplativne letargije trgnula nas je serija gromovitih praskova. Nakon prvoga, zaključio sam da nije puknula nijedna guma na pilama, da su oba motora još uvijek potpuno pod našom kontrolom. Potom mi je palo na pamet da je možda eksplodirala guma na nekom kamionu, ali u blizini nije bilo ni jednoga. Uzrok neobične pojave shvatio sam tek nakon drugog pucnja i paničnog osvrtanja. Na lijevoj strani prometnice, u slijepom kutu, gdje ih nismo mogli vidjeti, vozila se hrpa Meksikanaca u prastarom kombiju, koji je izgledao kao da je već odvno trebao biti upućen na vječni počinak, na otpad! Svaki put kad je vozač razdragano nagazio papučicu gasa, iz auspuha je puknulo kao iz topa. Shvatio sam da se ekipa pritom izvrsno zabavlja. 1:0 za Meksikance! Do Houstona smo u desetak sati trebali prevaliti oko 800 kilometara. Mislili smo da nam to neće biti osobiti problem, već i zato što smo par slijedećih dana namjeravali provesti kod moje sestre Rebeke. Naravno, bilo bi previše dosadno da je sve išlo glatko. Stotinjak kilometara prije odredišta, tijekom kratkog odmora na parkiralištu, naglo se naoblačilo. Već trenutak kasnije, započeo je stravični pljusak. Na sve četiri trake autoceste, natrpane automobilima, u trenutku je nastao prometni zastoj. Tko će u tim uvjetima pronaći Beky? Tri dana ranije, tijekom iscrpnog telefonskog razgovora, lijepo me je pitala trebam li upute kako doći do njene kuće? Veselo sam joj odgovorio da nema frke, da kao svi moderni putnici imamo GPS te da stoga doista nema baš nikakve šanse da se Mark i ja izgubimo. Nakon sat vremena vožnje po pljusku, 15 kilometara od njene kuće, cesta je bila potpuno zatvorena zbog radova. Istovremeno je u uređaju GPS crknula baterija. Kabel za direktno napajanje bio je na dnu kovčega. Mokri kao psi, još smo nakratko uhvatili signal, a onda se zlosretna naprava definitivno ugasila. Kiša je i dalje neumorno lijevala dok smo dva sljedeća sata tražili sestrinu kuću, do koje su nas na kraju dopratili lokalni policajci. Opisano iskustvo samo je potvrdilo moje uvjerenje da je GPS naizgled simpatičan uređaj, kojemu ipak ne bi trebalo pokloniti potpuno povjerenje. Papirnati zemljovidi su zakon! Nakon kraljevskog, dvodnevnog odmora, ponovno smo ustali rano te krenuli prema jugozapadu i gradiću McAllen na krajnjem jugu Teksasa, na granici s Meksikom. Kovčeg na mom motociklu zavezao sam konopcem, da ne izgubim poklopac na kojem su pethodne večeri popucale brave. Marku je u međuvremenu proradio GPS, tako da nismo očekivali poteškoće s izlaženjem iz grada. No, dobro raspoloženje trajalo je samo nekoliko minuta. Čim smo stigli do prvog većeg rasktižja, uslijedio je problem. Ovaj put se pametni uređaj zaključao sam od sebe i to usred vožnje. Više nismo mogli očitati ni mapu, ni traženi smjer. Nakon petnaestak minuta, shvatili smo da je jedini izlaz nazvati proizvođača i ponovno instalirati software. No, ispostavilo se da to nije moguće bez posjete ervisu. Na kraju su nam u pronalaženju puta prema McAllenu pomogli prolaznici. Stigavši u živopisni gradić, prvo smo portažili hotel, u kojem smo prethodno rezervirali sobe. Za šankom nas je dočekao blagoglagoljivi tip s policama osiguranja za motore. Sređivanje papirologije prethodno mi je zadavala podosta glavobolje. No, konačno sam došao na svoje. Još samo prelazak preko američko-meksičke granice... |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
