| Munsch Mammut |
| oldbiker | |
 Ponekada u povijesti motociklizma nailazimo na motocikle kojima pridajemo važnost, a djelo su jednog konstruktora koji su svoju ideju uspjeli materijalizirati, a ponekada i stvoriti produkt vrijedan divljenja i svrstati ga zauvijek u povijest.  Tako se desilo i sa Friedel Munschom koji je još kao mladić pokazivao veliko zanimanje za motociklizam, te je uz svog oca koji je također bio zaljubljenik u moto sport stjecao prva znanja. Godine 1955. nakon jedne uspješne prerade Horex-a 500 nazvanog Munsch-Horex Spezial dobiva ponudu i zapošljava se u trkaćem odjelu Horexa. Nakon zatvaranja trkaćeg odjela u Horexu mladi konstruktor se bavi projektiranjem kočionog sistema s hlađenjem zrakom, ali u glavi mu se rađa ideja o izradi motocikla koji bi imao dosad neviđene performanse. Radi na izradi okvira budućeg motocikla i ovjesa, a nakon dužeg razmišljanja odlučuje u budući produkt ugraditi automobilski motor. Razmišlja o mnogim motorima, ali na kraju izbor pada na mašinu iz NSU-ovog Prinza 1000 zbog svoje kompaktnosti, težine i veličine. Smatra da je 55 KS dovoljno za pogon svojeg budućeg motocikla, no probleme mu radi prijenos na stražnji kotač.   Usprkos ugradnji jačih žbica, zadnji naplatak ne može izdržati prijenos snage tako da u svojoj radionici konstruira naplatak od lakog metala. Također ugrađuje na prednji kotač 'doppel-duplex' kočnicu, a posebno obrađuje primarni prijenos. Konstruira i izrađuje kućište mjenjača od Elektron lakog čelika, u koji ugrađuje modificiran Horexov 4-brzinski mjenjač, a također povećava karter motora na kapacitet od 5,5 litara ulja. I kvačilo je preuzeto iz trkaćeg miljea, koristi Motorkraftovo višelamelarno suho kvačilo. Sekundarni prijenos rješava preko lanca koji je kompletno zatvoren u kućištu, također izum Friedela Munscha.Konačno 27.02.1966. izlazi pred novinare prototip, kojeg zbog svog karakterističnog izgleda odmah nazivaju Mammut. S prototipom posjećuje i tvornicu NSU gdje dobiva pozitivne kritike od redom svih relevantnih direktora koji s ponosom naglašavaju i izjavljuju da 'Najbrži njemački motocikl pogoni NSU-ov motor'.  Kreće se u serijsku proizvodnju, i odmah se ugrađuje duplex stražnja kočnica, te 1100 motor sa 55 KS pri 6000 okr/min., nakon toga i kućište primarnog prijenosa te pojačano kvačilo i elektro starter. U jesen 1966. motocikl se predstavlja na moto sajmu IFMA u Koelnu. I težina takvog velikog motocikla nije bila za ono vrijeme prevelika, 260 kg, a performanse su bile zaista izvrsne, od 0-100 km/h u 4,5 sekundi, a do 180 km/h u 20 sekundi. Taj prvi model tvorničke oznake Munsch-4 1100 se proizveo do 1968. u skromnoj produkciji od 30 komada. Nakon početnog uspjeha za projekt se zainteresirao američki ljubitelj motocikala i ulagač Floyd Clymer koji s konstruktorom Friedel Munschom planira i izvoz za SAD. Zapošljava se 14 radnika, i kreće na poboljšanja, u prvom redu prednje teleskopske vilice, dogovara se suradnja s engleskim Rickmanom i ugrađuju se njihove vilice promjera 41,30 mm. Povećava se rezervoar goriva sa 24 litre na 45 litara, i novi 1200 ccm motor iz NSU-a 1200 TT. Nakon tuninga iz motora koji tvornički istiskuje 65 KS pri 5500 okr/min izvlače 88 KS pri 6500 okr/min. Povećanje snage zahtijevalo je i ponovnu promjenu i pojačanje kvačila koje je riješeno ugradnjom lamela od sinteriziranog materijala. Na američkom tržištu pojavio se pod imenom Clymer-Munsch Mammoth IV. No Clymer Floyd teško obolijeva, a kao novi poslovni partner se pojavljuje bogataški sin i ljubitelj motocikala George Bell koji ulaže 2 miliona tadašnjih njemačkih maraka u Munsch tvornicu. Ali krajem 1971. godine rapidno pada prodaja na američkom tržištu, Bell prekida suradnju s Munschom, a novi partner je firma Hassia. Zahtjeva se moderniziranje modela, pa se ugrađuje novi stražnje sjedalo s oplatom, stražnji Koni amortizeri, okruglo prednje svjetlo i Nippon Denso instrumenti poznati sa Honde CB 750 Four. Također se povećava zapremnina na 1300 ccm, a i broj radnika u tvornici povećan je na 40, koji uspijevaju u mjesec dana izraditi rekordnih 30 motocikala.  Tada Friedel Munsch u suradnji s firmom Kugelfischer ugrađuje na svoj motocikl direktno ubrizgavanje umjesto dosadašnjih karburatora. Taj modificirani model istiskivao je gotovo 100 KS. Od 1973. izrađivao se model Munsch-4 TTS u verziji s karburatorima i 88 KS ili direktnim ubrizgavanjem s 96 KS. Izrađena je i turbo verzija.    Sedamdesete godine prošlog stoljeća najezdom japanske produkcije nije zaobišla niti entuzijaste kao što je Munsch. Hassia koncern krajem 1973. godine izlazi iz posla ostavivši Friedela Munscha u dilemi što će biti s njegovim cjelokupnim životnim projektom. Nakon neuspješne prodaje poduzeća prisiljen je prodati i privatni posjed i dosad teškom mukom skupljen kapital. Za skromnih 1,2 milijuna DM Heinz W. Henke, ljubitelj Munsch motocikala i poslovni čovjek, otkupljuje kompletnu firmu Munsch i pokreće proizvodnju pod imenom Henke-Munsch koja je trajala do 1980. godine sa 478 proizvedenih motocikala. Nakon 4 godine mirovanja 1984. godine Jens Hallhuber kupuje od Henkea cjelokupno poduzeće. Istinski poznavatelji i ljubitelji Munsch motocikala ipak smatraju da su jedini 'pravi' Mammuti oni do 1973. godine, a sve iza toga samo blijeda kopija nekadašnjeg njemačkog ponosa. Danas sva prava na Munsch firmu ima poduzeće DBH Motorrad Technik iz Luneburga koji su još 1991. od Hallhubera otkupili licencu i ostatak produkcije. Friedel Munsch je nakon 1973. godine izradio i niz drugih prototipova kao što su Horex 1400 TI, Titan 1800 i 2000 uvijek sa ugrađenim automobilskim motorima u svojoj šasiji, ali pravu slavu i uspjeh dostigao je svojim modelima 4 od. Mammut do 1973. godine. Njegovi modeli danas su velika vrijednost, postoje klubovi, ljubitelji i susreti na kojima, danas u kolicima sudjeluje i genijalni izumitelj i pregalac Friedel Munsch. Kao i mnogi drugi i ovaj projekt je imao svoj uzlet i pad, ali ipak sa svojim izumima i inovacijama na području moto tehnika zaslužuje trajno mjesto među moto legendama.   |
| « Prethodna | Sljedeća » |
|---|
