Lijep sunčan dan, volje napretek (čak sam budilicu navio da ustanem što ranije), kava u birtiji i ajmo na posao. Oblači se radna mandura, rukavi se podfrću, tradicionalno pljuvanje na ruku i ajmo delat. Oklopi idu dole bez ikakvih problema. Nevjerojatno da je krenulo tako lako i jednostavno. Na red dolazi prednja košara i far. Kako bih uštedio na vremenu odučio sam istovremeno ispustiti ulje. I zato što sam se toliko poveselio, krenulo je kako je i bilo za očekivati. Prvo, šaraf na karteru je neka kemija i na imbus je, a tolko velkog imbusa nema
u alatu. Neće popustit ni pod stiskom papagajki. OK. cigareta, malo smirivanja živaca. Odluka pada, ljenost je nadvladala i imbus se ide kupit u ponedjeljak. Dakle stvar manje za danas. Hrabro nasrćem na košaru i far i naravno puca račna (to je ono na kaj se stavlja gedora, jedna vrsta ključa za šarafe). Uspjevam nekako završit započeto viličastim ključem (najobičniji ključ) iako sam sam. Nije sva poanta u četri šarafa, već treba držat jednom nogom i ljevom rukom far i košaru dok se drugom rukom otpajaju sve žice, sajle kilometar sata... Drugom nogom sam naravno pokušavao držat sebe. Nekoliko ogrebotina po prstima i ruci ali košara i far su sišli.
(skroz dobro izgleda bez topa, ovako kratko. tko zna mozda u finišu dobije neke male kratke topove i skraćene grane)
Opet iznanađenje, kiler za ulje nije pružao nikakav otpor. Odlično, pun elana nasrćem na top, i začudo, i on popušta vrlo brzo. E zato su grane priča za sebe. Moram li vam opisivat koliko je komplicirano običnim mali imbusom odšarafljivat šarafe koje su u tvornici nekako nagurali nutra (vjerujem da su se i oni sami sebi čudili kako su ih uspjeli smjestit tako, s ljeve i desne strane grane ispuha, a gore i dole dijelovi rame)? Naravno da bi bilo lakše da ti šarafi ne stoje tamo 15 godina, a da ih nitko nije čak pogledo a kamoli podmazo. U svom tom mučenju sa šarafima veliku ulogu imaju i grane koje ih konstantno zagrijavaju pa je to stvarno rok en rol. Pljugu u gubicu, dupe na pod i ajmo lagano bez živciranja jedno sat, sat i pol mrdat po tim malim vragovima. Uspjesno!!!!! Pobjedonosna piva je na vidiku. Onak zmazan i prljav odlazim u birtiju (e da, sve se to odvija iza vrata koja gledaju na najprometniju pješačku ulicu u centru Zagreba koja je poznata po kafićima (birtijama po domaći). Srećom da sam domaći pa me samo nekolicina gleda bez čuđenja i gađenja. Piva je uspješno sjela i pokazala i svoje negativno lice, svladao me umor i ljenost. Motor sam ostavio u dvorištu, alat gurnuo u radionu i otišo doma. Dosta za danas, tek je prvi dan.
Slijedeće jutro kavica sa susjedom (jednim od sudionika u projektu) i pokret prema motoru. Sam, jer nije bilo potrebe za dvojicom. Pomno razmatranje otkud početi. Odozgo. Uzimam crijevo za tuš (ono kaj imate u kupaoni) i kanister. Uspješno na „dah“ praznim rezervar. Sad kad je suh spreman je za skidanje i pospremanje dok ne dodje na red za uređenje. Pametno sam i označio koje crijevo ide kamo, koje žice su vezane za pokazivač količine goriva. Airbox također skidam i dolazim do one četiri, u red složene posudice, fergazera.
(zvijer u ljepotici... ili mozda ipak ljepotica u zvijeri)
