|
, Autor: linza
|
|
Tuesday, 04 April 2006 |
|
Strana 1 od 4
„Tek je pet ujutro“ mogu odspavati josi jednom. „Buđenje“ pomislim u sebi i brzo otvorim oči. „Joj, tek je pola sedam, aj da josi malo odspavam“.
Sanjam ja tako zanosne brinete, plate mesa i potoke vina sto se protezu ispod mostova kojima prolazim, kad začujem neki prodoran zvuk koji me trese svako jutro. I da je ovo jutro kao svako drugo osto bi ja spavati barem josi jednu rudnu. Ali nije ovo jutro kao svako drugo, ovo jutro je rezervirano za rano dizanje.
Poslije jutarnje kavice i konjaka sa lokalnim iscijeliteljem hrčaka koji je i ujedno predsjednik Guatamale Ridersa, krenuo na ja put za Grobnik. Kilometri i kilometri poznatih cesta me očekuju, očekuju me guzni grčevi, nedugo probuđene bube koje kako da čekaju moj vizir i svi oni vozači koji sa oduševljenjem promatraju moje skladno ulaženje u škare.
„Što ovaj Karlovac rano ujutro ima lijepe djevojke?!“-pomislim ja sebi. Odmah su mi misli daleko skrenule i već sam vidio kako pere moje čarape na jednoj od Karlovačkih rijeka i čvrsto ih pritisne na rifljacu jer treba njih dobro isprati nakon sto su cijele dane u čizmama bile.
Nešto mi ne valja sa krajolikom, nedostaje meni Bosiljevo i sve oko mene je drugačije nego sto sam očekivao, cesta je mnogo sira i nema oštrih zavoja. „Ma ne nije moguće, što to ono piše nešto na P?" U jebiga prebrzo sam proso da mogu pročitati. I vozim ja tako kroz duge krivine a na visoravnima oko mene neke čudne beštije pasu. „E da je meni sada harpun, ne bi ovo ovako veselo trčkaralo već bi u loncu sa mrkvicama se krčkalo“
Nagli lijevi zavoj prekine moje maštarenje i adrenalin potjera krv u moje nasmrt prestrašeno srce. Ali nije to ništa naspram iznenađenja koje me nakon deset metara dočekalo. KNIN. „A ti gospe lude, Linza moj! Kamo te maštarenje putu dovelo“. I sto sam sad mogao nego natočiti i krenut dalje. Gas, samo gas koliko ide, punih 124km/h po ravnici a koji puta u zavoju čak i 70km/h. Kilometri se nizu jedan za drugim a krajolik samo juri pored mene i poziva me da ga gledam jer zna on ako ja malo duže držim oko na brdu ili provaliji možda ću zauvijek biti njegov. Nakon 6 do 8 tuceta minuta opet oštar zavoj ulijevo a nakon njega neograničena količina plave nepitke vode. Moram priznati da ima tu i litica i malih uvala, koje jednog prosječnog žabara mogu ostaviti bez daha. Da je možda bila tamo koja birtija i ja bi bez daha ostao, dok sam ovako samo bez sline i žedan ostao. Pismo ili glava, lijevo ili desno. I normalno da lijevo, posto se lijevo proteze po ovom epu kao neka trakavica.
I tako opet ja gas, gas, struganje lijevim guzom, pa struganje desnim. Kao da sam ja na Grobniku samo mene ne očekuju gume i ravna trava. Ne, mene iščekuju čvrste stijene i duboke provalije a nagrada za moju brzu vožnju je pola sata dužeg sjedenja u birtiji, što znaci pokoja piva vise.
„Jebote led, viđe Baćanskih jezera.“ Kad god vidim taj prizor ispred sebe a put me nanese svako malo tamo, ostanem bez daha. U mašti mogu vidjeti plemena prvih stanovnika ovog kraja kako love ribu i plesu neke čudne plesove oko vatre, klopke koje su Hajduci spremali Mlečanima na ovim jezerima a ne mogu ni da ne mislim o svoj djeci koja su začeta ovdje...
Cesta putnika cesto odvuče na svoju stranu i koji puta joj se moramo prepustiti ali sada nije trenutak prepuštanja. Neću ovaj puta skrenuti lijevo već ću sudbinu preuzeti u svoje ruke i skrenuti desno. Desno dolje u Ploče i Malo se osvježiti sa daleko poznatom Pločanskom autohtonom pivom. „Samo jedan oslobodilački defile da napravim tako da znaju da sam doso“ – pomislim u sali a ono moja šala se pokazala kao predskazanje. Iz mog kafića, kod Čike, izletava domorodac sa raširenim rukama i smiješkom od uha do uha. „ Ma di si purgeru moj! Šta je već lito došlo?“ I tako da ne pričam dalje sto je bilo jer ipak postoji cenzura u marketingu, sjednem ja malo da ne povrijedim čovjeka
|
